HPV

HPV

Što je HPV?

Papilomavirusi su ogromna skupina virusa koja napada živa bića. Smatra se da svaka razvijenija vrsta ima svoju grupu papilomavirusa kojoj služi kao domaćin. Čovjek od toga nije izuzet, a grupa papilomavirusa kojojoj je domaćin prikladno nosi naziv – Humani papilomavirus ili skraćeno HPV.

Iako je HPV star najmanje koliko i čovječanstvo, njegovo je postojanje dokazano tek u drugoj polovini 20. stoljeća. Dok su stari Grci tek nagađali da se spolne bradavice prenose spolnim odnosom, danas sa sigurnošću znamo da je HPV odgovoran za jednu od najrasprostranjenijih infekcija spolnog sustava.

HPV nije jedan, nego zapravo velika grupa virusa, u kojoj je zasad prepoznato preko 130 genotipova, od kojih barem 30-ak inficira anogenitalno područje. Neki od tih genotipova ondje ne čine nikakvu štetu, neki uzrokuju pojavu spolnih bradavica, a neki intraepitelne neoplazije.

Genotipovi Humanog papilomavirusa razlikuju se prema:

• • vrsti tkiva koje napadaju:
    neki inficiraju kožu, neki sluznicu, neki oboje
  • dijelu tjela koji najčešće napadaju:
    npr. tabane, ruke, vrat, spolovilo (premda je moguće da isti genotip napadne više mjesta)
  • svojem potencijalu za poticanje zloćudnih promjena u stanici:

mogu biti visoko ili niskorizični (rijetko srednjeg i neodređenog rizika)

Kako se HPV prenosi?

HPV se prenosi direktnim kontaktom koža i sluznica, a HPV koji inficira anogenitalno područje najčešće se širi spolnim odnosom – oralnim, analnim i genitalnim.

Mikroabrazije koje se stvore na sluznici tijekom spolnog odnosa i koje nisu vidljive prostim okom virusu otvaraju ulazna vrata, a posebice ako se nalaze na vratu maternice.

Može li se HPV prenijeti indirektnim putem?

Rijetko, ali je moguće. Dokaz za to su žene koje nikada nisu imale nikakve spolne odnose, a ipak je kod njih dijagnosticiran HPV.

Budući da je ovaj virus izrazito otporan i može preživjeti dulje vrijeme izvan tijela, nije isključeno da postoji mogućnosti zaraze nedirektnim putem, primjerice:

pri uporabi nedezinficiranih medicinskih instrumenata
korištenjem nedezinficiranog ležaja u solariju
razmjenom seksualnih pomagala i pribora
korištenjem tuđeg korištenog ručnika
korištenjem tuđeg kupaćeg kostima ili donjeg rublja
u nehigijenski održavanim sportskim objektima, masažnim i kozmetičim salonima

Može li se HPV prenijeti socijalnim kontaktom?

Tipovi HPV-a koji izazivaju obične, plantarne ili slične kožne bradavice lako se prenose rukovanjem i bezazlenim dodirom ili putem rukohvata i kvaka. Tipovi koji izazivaju infekciju u anogenitalnom području rijetko se prenose na taj način, ali ipak postoji teoretska mogućnost takva prijenosa, i to stoga što su neki tipovi virusa koji mogu izazvati anogenitalne bradavice pronađeni ispod noktiju zaraženih.

Je li moguć prijenost s majke na dijete?

Takozvani vertikalni prijenos – s majke na dijete – je moguć zbog prolaska djeteta inficiranim područjem tijekom poroda, ali je srećom rijedak. Najozbiljnija posljedica takvim putem stečene infekcije jest pojava papilomatoza, tj. bradavičastih izraslina u dišnom sustavu djeteta, no moguća je i pojava genitalnih bradavica.

Moguća prisutnost HPV-a u ustima majke trebao bi biti i dodatni argument za izbjegavanje navike da se ‘ispere’ dječja dudica u vlastitim ustima prije no što je se stavi u djetetova.

Je li HPV infekcija dokaz preljuba ili promiskuiteta?

Neupućeni shvaćaju loš nalaz Papa testa i prisutnost Humanog papilomavirusa kao dokaz promiskuitetnosti žene ili njezina partnera. HPV infekcija nije dokaz promiskuitetnost ni vas ni vašeg partnera i nemojte nikome dopustiti da vas kroz tu prizmu promatra ili da vi to činite. Imajte na umu da više od 80 posto svih spolno aktivnih žena dolazi u kontakt s ovim virusom, tako da je susret prije pravilo nego izuzetak.

Osim toga, HPV može biti prisutan u organizmu mjesecima ili čak godinama prije nego što ga otkrijete, ili se može, ako ga se organizam nije uspio riješiti, ponovno aktivirati i prijeći u produktivnu infekciju nakon duljeg razdoblja neaktivnosti.

Virus može biti prisutan i u vašem partneru godinama, bez ikakva vidljiva znaka njegova postojanja, tako da je nemoguće sa sigurnošću reći tko je koga zarazio i kada.

Jednom inficirana – zauvijek inficirana?

Nije pravilo. Postoje virusi koji kad jednom uđu u tijelo, u njemu ostaju i izmjenjuju se u svojoj produktivnoj i neproduktivnoj fazi. Tipičan primjer za to je virus herpesa, ali ovo pravilo ne vrijedi i za HPV.

Vaš organizam može nadvladati HPV infekciju i zauvijek ga se riješiti – većina infekcija upravo i prolazi spontanim i potpunim izliječenjem u roku od 1-2 godine.

Moguće je i to da ga organizam tek privremeno nadvlada ili da se virus primiri u latentnoj fazi. To znači da će se vaš organizam s virusom boriti kad se on ponovno aktivira, i tada ga nadvladati, ili pak ne, i prijeći u trajnu infekciju. A moguće je i da se virus neće više nikada aktivirati.

Jednom izliječena – zauvijek izliječena?

Nažalost, jamstva za to nema. Naime, često se zaboravlja mogućnost inficiranja drugim tipovima virusa.

Ako ste, primjerice, zaraženi tipom HPV-6 ili ste tu infekciju preboljeli, ne znači da se ne možete zaraziti i bilo kojim drugim genotipom virusa, npr. HPV-16, HPV-35 ili HPV-11.

Dobra vijest je ta što s godinama pada učestalost infekcija ovim virusom (zbog anatomije spolnih organa, pretpostavljeno stečenog imuniteta i spolnih navika). Na ovu se činjenicu ipak ne treba u cijelosti osloniti i ona ne isključuje mjere predostrožnosti.

Kako HPV djeluje na stanicu?

Virusi su najmanja forma života na zemlji, ali zato moćna i otporna. Svi se virusi sastoje uglavnom od genetskog materijala – molekula DNK ili RNK – omotanog tankom proteinskom ovojnicom, koji prenose u stanicu kad uđu nju. Kao i ostala živa bića, i virus ima potrebu reproducirati se, a to si omogućuje uz pomoć stanice.

Kad prodre u stanicu, virus se prepušta parazitskom životu. On koristi stanicu za proizvodnju novog genetskog materijala i proteina potrebnog za prijenos tog materijala. Kad stanica na taj način proizvede nove viruse, oni se rasprše u okolni svijet, odnosno na okolne stanice. Svaki virus ima za cilj prodrijeti u novu stanicu i ondje se reproducirati. Na taj bi način i svaka daljnja napadnuta stanica postala tvornica za proizvodnju novih virusa.

Aktivnosti virusa uvjetovane su i odgovorom napadnutog domaćina.

Verzija broj 1: izbacivanje uljeza

Ako HPV napadne organizam snažnog imunosnog sustava, taj će pokrenuti obrambene mehanizme i ukloniti zaraženu stanicu i viruse u njoj. Riječ je o tako brzoj i tihoj akciji organizma da je zaražena osoba nije ni svjesna. Produkcija virusa i njegovo širenje su spriječeni, bez razvijanja ikakvih simptoma infekcije.

Verzija broj 2: strpljivo čekanje

Virus iz nekog razloga može odabrati primiriti se i pričekati s iskorištavanjem stanice. On u takvoj latentnoj fazi može biti tjednima, mjesecima pa i godinama.

Verzija broj 3: produktivna infekcija

Virus može početi iskorištavati domaćinsku stanicu za reproduciranje, ali je pritom ne uništavati. Takvo se stanje masovne produkcije virusa naziva produktivna infekcija. U toj se fazi zapravo ne javljaju nikakvih simptomi infekcije, pa zaražena osoba može lako zaraziti drugu, bez i najmanje sumnje da bi mogla biti prijenosnik virusa.

Verzija broj 4: produktivna infekcija s citopatološkim učinkom

Agresivniji napad na stanicu znači da virus neće samo iskoristiti stanicu za svoju reprodukciju, već će je pritom i uništiti. Zbog uništenja stanica, stanice se počinju ubrzano dijeliti kako bi nadoknadile broj. U toj brzini i oštećene virusom, stanice počinju mijenjati oblik i veličinu (displazija), broj (neoplazija) ili tip (metaplazija). Organizam s vremenom – po prilici u roku do dvije godine – može osposobiti imunosni sustav za nadvladavanje virusa. Tome pripomaže dobro opće stanje organizma te dobra ishrana stanice i reduciranje svega što na nju negativno utječe: stres, nikotin, druge infekcije, nedostatak vitamina i važnih nutrijenata.

Verzija broj 5: potpuna integracija

Najagresivnije postupanje virusa prema stanici jest integracija virusne DNK u staničnu DNK, odnosno u stanične kromosome. Virus, prepoznat od organizma, odlučuje sakriti svoj genetski materijal u genetski materijal stanice. Kad bi se virus na tom i zadržao, ne bi to bilo tako opasno. Nažalost, problem je u tome što prisustvo virusne DNK može promijeniti stanicu. Virus se može, primjerice, svojim genetskim materijalom integrirati s dijelom gena koji je odgovoran za smrt stanice, tako da stanice više ne odumiru, nego se samo množe. Stanica inače ima svoj prirodni ciklus od rađanja do umiranja, i ako je umiranje stanice onemogućeno, stanice će se gomilati i stvarati tvorevine koje se počinju širiti i uništavati okolne stanice i tkiva. Ono što je zajedničko svim zloćudnim promjenama stanice i zloćudnim novotvorinama (karcinomima) jest na neki oštećena stanična DNK. Oštetiti je može zračanje, stres, kemijske supstancije, ali i virus. Neki HPV genotipovi imaju potencijal reprogramirati funkcije stanične DNK i prouzročiti kancerogene promjene stanice. Taj potencijal nose visokorizični HPV tipovi.

Simptomi HPV infekcije

HPV infekcija znači zaraženost organizma jednim genotipom toga virusa ili s više njih.

Procjenjuje se da će u oko 70% slučajeva organizam nadvladati virus, a da njegove prisnutnosti niste ni bili svjesni.

Kod približno 30% zaraženih osoba pojavit će se simptomi razvijene viroze, koji će se manifestirati kao:

• spolne (anogenitalne) bradavice ili kondilomi,
• intraepitelne lezije (displazije i neoplazije) odnosno promjene stanica sluznice, najčešće na vratu maternice (cervikalna intraepitelna lezija – CIN), ali i na tkivu stidnice (vulvarna intraepitelna lezija – VIN) i rodnice (vaginalna intraepitelna lezija – VAIN)

Kako se virus dijagnosticira?

Prisutnost HPV-a moguće je dokazati isključivo pomoću PCR testa virusne DNK. Uzorak za taj test uzima se istodobno kada i za Papa test, što znači da nema nikakvih neugodnosti i mogućih bolova. U prikupljenim površinskim stanicama traži se prisutnost DNK virusa te utvrđuje genotip.

Papa test može detektirati moguće nepravilnosti stanica koje bi mogle biti povezane s HPV infekcijom, ali se ovim testom HPV ne može potvrditi.

Kolposkopija daje uvid u promjene u krvnim žilama i epitelu do kojih može doći zbog displazije uzrokovane HPV infekcijom, ali ni njome se ne može potvrditi prisutnost virusa.

Spolne bradavice i kako ih liječiti?

Bradavice nastaju zbog ubrzane i nekontrolirane reprodukcije stanica. Svaka takva novostvorena stanica, dakle svaka stanica genitalne bradavice, sadrži u sebi virus.

To znači da je svaka bradavica zarazna i da je kontakt s osobom koja ima genitalne ili analne bradavice siguran put da se i mi zarazimo!

Stopa zaraženosti nakon kontakta s oboljelom osobom procjenjuje se na minimalno 60-70%.

Spolne bradavice su neugodne, ali uglavnom bezopasne. Najčešće se javljaju kod primarne HPV infekcije, rjeđe kod ponovne ili trajne. Mogu ih izazvati i niskorizični i visokorizični tipovi virusa, ali najčešći niskorizični HPV- 6 i HPV-11. Genitalne bradavice u pravilu ne izazivaju kancerozne promjene tkiva, tek u iznimno rijetkim slučajevima.

Gdje se nalaze?

Bradavice se formiraju uglavnom na sluznici malih usana, površini rodnice (ponajviše oko vaginalnog otvora) i vrata maternice, na međici i oko čmara. U rodnici i na vratu maternice bradavice su uglavnom ravne, a na ostalim dijelovima izdignute (šiljasti kondilomi), končaste tvorbe.

Bradavice smještene u analnom području ne znači da su nužno uzrokovane analnim snošajem (oko 15% žena povezuje analne bradavice s analnim odnosom), već je to područje koje vlažnom i toplom sredinom predstavlja idealnu okolinu za rast bradavica.

Kako izgledaju?

Izgled bradavica se mijenja s vremenom. Isprva se javljaju kao nježne svijetlosive ili svijetloružičaste kvržice, a kasnije postaju tamnoružičaste i smeđe.

Neke prerastaju u petaljkast ili končast oblik, a neke se zbijaju u veće forme nalik cvjetači (Condylomata acuminata). Međutim, bradavice mogu biti i posve nevidljive, nalik na male, svijetlosmeđe ili crvenkaste madeže.

Kako god bilo, izgled bradavica nije privlačan, a usto one mogu izazivati subjektivne probleme poput svrbeža, pečenja i promijenjena mirisa. Nadražene rubljem ili češanjem, mogu se upaliti i krvariti. Ako se pretjerano namnože i prošire, početat će ometati funkcioniranje tijela (npr. smještajem na izlazu mokraćne cijevi ometati mokrenje).

Kako liječiti spolne bradavice?

Za liječenje spolnih bradavica nema ni čarobne tablete ni čarobnog štapića. Štoviše, zbog učestalih recidiva, liječenje nerijetko zna biti dugotrajno, mukotrpno, iscrpljujuće i demotivirajuće.

Liječenje je individualno, u zavisnosti od lokacije, obima i veličine spolnih bradavica, a cilj je uništenje zaraženih stanica kako bi se prestale dalje dijeliti i proizvoditi virus.

Ako su kondilomi manji i nerasprostranjeni, može se na njih djelovati otopinama i kremama s citostatskim djelovanjem, npr. preparatima na bazi ekstrakta biljke Podophyllum peltatum.

Nakon primjene kemijskih sredstava dolazi do ljuštenja zaraženog tkiva i rasta zdravog. Za takvo je liječenje potrebno vrijeme i strpljenje.

Ne pokaže li lokalno premazivanje rezultate, tvrdokorne se bradavice uklanjaju puno agresivnije: laserom, smrzavanjem (krioterapijom), prženjem (elektrokoagulacijom) ili kirurški ako su većih dimenzija.

Spolne bradavice mogu proći i same od sebe, najčešće u roku od nekoliko mjeseci do 1-2 godine od zaraze. Preduvjet za to je zdrav i snažan imunosni sustav.

Skvamozna intraepitelna lezija

Jaka imunološka obrana organizma najefikasnija je obrana protiv kandidijaze. U tome pomoć mogu pružiti određeni vitamini i dodaci prehrani.

Skvamozna intraepitelna lezija jednostavno znači oštećenje sluznice u smislu promijenjenih stanica, koje može biti različitog intenziteta i dubine zahvaćenosti, pa ih dijelimo na :

Niskorizični tipovi virusa gotovo u pravilu izazivaju samo leziju niskog skupnja, dok visokorizični tipovi mogu izazvati i leziju niskog i leziju visokog stupnja.

Zbog čega visokorizični HPV tipovi uzrokuju lezije visokog stupnja, još se ne zna. Važan, ako ne i najvažniji udio, ima vaš lokalni i opći imunitet.

Pokazalo se, naime, da što je više vremena potrebno organizmu da nadvlada virus, to su veće šanse da infekcija postane trajna, odnosno da lezija progresira do visokorizične.

Kako liječiti intraepitelnu leziju?

Gotovo 50% žena nenarušenoga imunosnog sustava nadvladat će HPV infekciju u roku kraćem od šest mjeseci od zaraze.

Te sretnice najčešće nisu ni svjesne viroze, a najvjerojatnije neće doći ni do razvoja intraepitelne lezije. Nekim će ženama biti potrebno više vremena, tijekom kojeg dolazi do razvoja intraepitelne lezije niskog stupnja. Za njezino postojanje najčešće saznaju odlaskom na redoviti Papa test, a kasnija genotipizacija virusa potvrđuje je li izazvana HPV-om.

Skvamozna intraepitelna lezija niskog stupnja

Ako imate leziju niskog stupnja – lakšu displaziju i neoplaziju stanica, tj. CIN I – liječenje najvjerojatnije neće biti ni potrebno. Do 80% lezija niskog stupnja prouzročenih HPV-om prolazi bez ikakva liječenja.

Za lokalnu pomoć liječnik će vam možda preporučiti vaginalete antimikrobnog djelovanja. U svakom slučaju, nećete pogriješiti ako pripravcima na na bazi ljekovitih biljaka (npr. čajevca ili tuje) pripomognete tijelu u reepitelizaciji i protuvirusnoj borbi.

Svakako poradite i na jačanju imuniteta, jer je on najodgovorniji za uspješan ishod borbe s virusom. Ojačajte ga zdravom prehranom, dodatnim unosom vitamina i antioksidansa te manje stresnim stilom života, koliko god je to moguće.

Izbjegnite sve što može slabiti lokalni imunitet: nezaštićen seks, promjena partnera i svaki mogući izvor dodatne infekcije spolnog sustava (uključujući i odlazak na bazene).

Skvamozna intraepitelna lezija visokog stupnja

Problem je samo u tome što se još niti jedan lijek nije pokazao posve učinkovitim, a od nekih se farmakoterapijskih i inih rješenja s vremenom i odustalo. Stoga će se kod ovakvog nalaza napraviti i biopsija tkiva, a liječenje će biti provedeno u skladu s rezultatima.

Ako intrapitelna lezija pokazuje znake napredovanja, svakako će se opcija liječenja biti uklanjanje zaraženog tkiva jednom od sljedećih tehnika, u zavisnosti od vašeg stanja i dobi.

Krioterapija

To je tehnika smrzavanja zaraženog tkiva, čime ga se uništava. Smrznute stanice se kroz mjesec dana jednostavno oljušte, što se manifestira kao pojačan vodenast iscjedak.

Prednost krioterapije je u tome što je jednostavna i jeftina, a mana joj je nemogućnost precizne kontrole područja koje se tretira, tako da je moguće da se ne unište sve abnormalne stanice, posebno ako se krioterapijom liječe jake displazije.

Krioterapija također nije odgovarajuće rješenje za liječenje većih područja s promijenjenim stanicama, kao i u slučajevima kad se displazične stanice šire na kanal vrata maternice.

Dijatermijska omča

Električnom omčom – znanom i kao LLETZ i LEEP – skida se površinski dio vrata maternice, pa je primjerena za žene koje nisu rađale.

Odstranjeno tkivo šalje se na citološku obradu te se ova tehnika često istodobno koristi u dijagnostičke i terapijske svrhe.

To je njezina prednost, ali i mana, jer ima liječnika koji nerijetko preentuzijastički koriste ovu metodu, pa tretiraju žene čak i kad za tim nema potrebe.

Konizacija

Konizacija je kirurško odstranjivanje dijela vrata maternice u obliku konusa, i to u slučajevima teže displazije i sumnje na kancerozno stanje. Zaraženo tkivo može se izrezati laserom ili klasičnim operativnim instrumentima.

Budući da se ovim zahvatom odstranjuje veći dio tkiva, kasnije je moguć utjecaj na mogućnost začeća i održavanja trudnoće.

Laserska vaporizacija

Tankom zrakom lasera spaljuje se zaraženo tkivo. Kontrola preciznosti zahvata postiže se pomoću kolposkopa, pa je uspješnost velika. Laser se ne može koristiti u slučajevima kanceroznih stanja. Prednost laserske vaporizacije je u tome što je to najmanje neugodna tehnika za pacijenticu i pritom poštedna.

Ako imate dijagnosticiranu infekciju visokorizičnim HPV tipovima, bilo bi dobro da ne koristite tampone – istraživanja su pokazala da korištenje tampona smanjuje stopu samoizliječenja!

Određene mjere možete poduzeti i sami:

Pesimizmu nema mjesta! Negativne misli utječu na naše zdravlje. Osim toga, za njima i nema potrebe. HPV infekcija visokorizičnim tipovima rijetko napreduje do kanceroznog stanja, a za to su potrebne godine. Za to vrijeme redoviti preventivni pregled kod liječnika ukazat će na eventualne promjene, a njih se onda može i liječiti.

Ne zaboravite da su mnogi slučajevi tipa CIN II uspješno samoizliječeni, što znači da ih je imunosni sustav uspio nadvladati i na tom stupnju zahvaćenosti epitela.

Ono što vi možete učiniti jest poraditi na stjecanju imuniteta. Zdravo se hranite, pojačajte unos potrebnih vitamina i antioksidansa, više boravite na svježem zraku, ne iscrpljujte se ni fizički ni psihički.

Izbjegnite dodatne faktore rizika: nemojte imati nezaštićen spolni odnos čak ni s dugotrajnim partnerom. Izbjegavajte promjenu partnera i svaki mogući izvor dodatne infekcije spolnog sustava (uključujući i odlazak na bazene).

Prestanete privremeno koristiti hormonsku kontracepciju jer ona utječe na sazrijevanje stanica u epitelu.